Europa 2020

U vrijeme kada recesija pogađa svaku zemlju Europske Unije, svjedoci smo smanjenja stope zaposlenosti.  Međutim, jedan od glavnih ciljeva EU, odnosno Europa 2020 strategije je održavati tu stopu na 75%. U 2010, stopa je bila na 68%. Danas se broji 23 milijuna nezaposlenih ljudi diljem 27 zemalja članica EU.

Postoji nekoliko transformacija koje EU planira pojačati u narednih nekoliko godina. Nastoje se osigurati pravi ljude s pravim obrazovanjem i pravim vještine za buduće tržište rada, ali također poboljšati uvjeti za rad ljudi diljem zemalja EU. Nadalje, nastoji se olakšati razvoj za poduzetnike koji bi rezultirao u sposobnost stvaranja novih radnih mjesta za više ljudi u budućnosti.

Drugi važan dio Europa 2020 strategije je smanjiti siromaštvo. Zadatak je smanjiti stopu siromaštva za najmanje 25%, no ovo se prikazuje kao jedan od najtežih zadataka ove strategije. Također se spominje i korištenje različitih indikatora od strane političara u definiranju broja ljudi koji zaista žive u siromaštvu, što Europi dodatno otežava ostvarivanje cilja.

Jedna od strategija će također pomoći redistribuciju bogatstva i resursa na području EU, što posljedično treba smanjiti nejednakost i reformirati neke od zemalja Istočne Europe, u čijim kućanstvima je nerijetko samo jedna zaposlena osoba. Nije dokazano da ova strategija zapravo i djeluje, vjerojatno zbog izbjegavanja negativnih konotacija za političare i nadolazećih izbora u Europskom parlamentu u 2014.

EU također u obzir uzima važnost tehnološke ovisnosti i kreira politiku kojom potiče istraživanja i razvoj, te inovacije kako bi stvorila svijest o obnovljivim izvorima energije i, najvažnije, stvorila klimu za promjene.

Prema EuroStat-u (2011), proizvodnja primarne energije u EU u 2009. godini iznosila je 818 Mtoe, što je 48% njene potrebe za energijom. Danska je jedina zemlja u EU koja proizvodi više nego dovoljno energije za svoje potrebe. Ona je jedini neto izvoznik energije u EU. U suprotnosti je Malta koja je u potpunosti ovisna o uvozu.

Rusija je najveći opskrbljivač Europske unije energijom. EU je kreirala Ugovor o energetskoj povelji, s glavnim ciljem kooperacije između energetski  bogate Azije i siromašne Europe, u kojoj obje strane imaju interes. Ruska ekonomska snaga ovisi o izvozu plina i nafte po višim cijenama. Najveći kupac i najveće tržište za Rusiju jest EU. Unatoč tome, Rusija i dalje nastoji povećati svoj udio u opskrbljivanju EU energijom, dok EU ne želi ovisiti o Rusiji niti joj dopustiti monopol na tržištu.

1994. je Rusiija odbila postići dogovor u saboru i time prislila EU na razmišljanje o njenoj budućoj energetskoj politici. Dodatno, ljudi su postali svjesniji važnosti održivog razvoja i sačuvanja prirode, što je bio dodatan razlog za novu Energy 2020: competitive, sustainable and secure energy politiku. Ta je politika fokusirana na interno energetsko tržište s kvalitetnim uslugama po niskoj cijeni, te na poticanje razvoja obnovljivih izvora energije.

Jedan od načina za postizanje tih ciljeva jest osnivanje Europskog tehnološkog institute u 2008. Nadalje, putek KIC-innoenergy, EU potiče inovacije u sedam različitih područja kao što su tehnologijama čistog ugljena, energetski učinkovitih zgrada i gradova te obnovljivim izvorima energije.

Europa 2020 strategija ima specifične planove za zemlje i Uniju, kojima se nastoji osigurati postizanje strateških ciljeva. Iako je EU jedna od najvećih i najuspiješnijih  trgovinska organizacija modernog vremena, veliki izazovi recesije i zaštite blagostanja njenih građana stoje pred njom.

GREEN IS "IN"

Ove sezone nosi se zeleno! Trend društveno odgovornog poslovanja koji sve više uzima maha svakako je tzv. zeleno poslovanje, koje nastoji imati pozitivan utjecaj na okoliš i zajednicu. Ovakvo poslovanje pokazuje predanost zdravoj i održivoj budućnosti te usvaja načela politike i prakse koje poboljšavaju kvalitetu života svojih potrošača i zaposlenika.

Kako upravo ovaj aspekt društvene odgovornosti poduzeća u današnje vrijeme postaje sve cjenjeniji, ne čudi da i zeleno postaje sve popularnija riječ u riječniku svih kompanija koje nastoje biti drugačije. Štednja energije i uvažavanje utjecaja na okoliš u poslovanju možda josš uvijek nije na vrhu ljestvice prioriteta hrvatskih kompanija, no s vremenom ovaj pomak ide u pozitivnom smjeru. Razlog tome vjerojatno je i činjenica da je sve više prihvaćeno shvaćanje da zeleno ne štedi samo okoliš, već i novac i što više moguće koristi postaju očite, to veći naglasak poduzeća stavljaju na održivost. Osim toga, poznato je da resursi postaju sve oskudniji i skuplji pa tako i potrošači, zaposlenici i investitori postaju ekološki osvješteniji.

Iako bi glavni razlog za zeleno poslovanje vjerojatno trebalo biti očuvanje našeg planeta, jasno je kako će u poslovnom svijetu to teško postati osnovni motiv. Stoga je bitno poduzeća osvijestiti da je mnogo drugih razloga zašto poslovati zeleno, odnosno zašto je zeleno psolovanje dobro poslovanje.

Smanjen rizik. Ekološka degradacija prijeti ekosustavu koji omogućava funkcioniranje gospodarstva i kompanije danas toga postaju svijesne. Tako primjerice PepsiCo ulaže u pronalaženje rješenja za nestašicu vode, a Simens pak ulaže u obnovljive izvore energije kako bi bili spremni za budućnost. Također, američki retailer Target gradi hale i zgrade u skladu s napucima američke vlade o štednji energije U.S. Green Building Council’s Leadership in Energy and Environmental Design, pa štednja počinje doslovno od temelja. Osim toga, objavili su da su smanjili otpad za čak 70% opsežnim programom recikliranja.

Potražnja za zelenim proizvodima. Potražnja za ekološki prihvatljivim proizvodima i uslugama i dalje rasate. Istraživanje koje je proveo Cohn&Wolfe pokazalo je da većina potrošača istiće kako im jue vrlo ili donekle bitno da su tvrtke ekološki osvještene, a 35% njih spremno je i više platiti takve proizvode. Tako je primjerice Wal-Mart, u suradnji s dobavljačima, promijenio pakiranje određenih proizvoda. Optimizacija im je omogućila prijevoz čak 42% više komada u kamionu, a uštedili su i 16,3 tona plastičnog pakiranja te smanjili potrošnju dizel goriva za 158.000 litara na godinu.

Angažman potrošača. Uključivanje potrošača temelj je za mnoga poduzeća, a upravo zelena politika može poboljšati sliku poduzeća u javnosti te odnose sa zajednicom. Prema izvješću D S Simon Productions, medijske inicijative s fokusom na društvenu odgovornost poduzeća generira 35-50% pozitivniju medijsku pokrivenost na televiziji, radiu, Internetu te društvenim mrežama, u usporedbi s programima bez DOP-a.

Privlačenje talenata. Ekološki osvješteno poslovanje pomaže u privlačenju i zadržavanju najboljih zaposlenika povećanjem njihovog zadovoljstva i osjećajem ponosa na radnom mjestu. To je potvrdilo i MonsterTRAK istraživanje čiji rezultati govore da će čak 92% mladih stručnajka biti sklonije raditi za ekološki osvještena poduzeća.

Privlačenje investitora. Društveno i ekološki odgovorna imovina porasla je više od 324% u periodu od 1995. do 2007. godine, što ukazuje na porast zanimanja za održivošću među investitorima. Osim toga, sve više njih se pomiće od pristupa „ne činiti štetu“ na pristup „učiniti više dobra“, što će svakako koristiti poduzećima koja vode računa o zdravlju zajednice u kojoj posluju.

Ušteda financijskih sredstava. Kao što je već spomenuto, zeleno poslovanje ne štedi samo okoliš, već i novac. EPA je tako ocijenila da je tijekom 2006. samo njen program ENERGY STAR smanjio emisiju stakleničkih plinova u količini ekvivalentnoj onoj koju bi proizvelo 25 milijuna automobila, a američki su trgovci tako uštedjeli 14 milijardi dolara na komunalnim računima. Osim tog, još je niz primjera poduzeća koji su zelenim poslovanjem uštedjeli novac: Coca-Cola je u nastojanju da reducira pakiranje, uštedjela 100 milijuna dolara; Marks & Spencer je nakon uvođenja ekoloških i etičkih smjernica u poslovanje, zaradio dodatnih 50 milijuna funti prihoda, a vlasnik male tvrtke u Velikoj Britaniji uveo je energetski učinkovitiju rasvjetu te tako smanjio godišnje troškove energije za 2.282 funte.

Ovi primjeri pokazuju mnogostruke koristi, no pravo je pitanje kako zapravo zeleno uklopiti u poslovne procese?

“There’s this theory that you have to pick one: economics or environmental performance. That’s nonsense. Innovation is the way you can have both. Companies that don’t get this, really risk becoming irrelevant to the marketplace.” - Mark Vachon, vice president of GE’s ecomagination

Mnogi će reći kako je ključ uspjeha upravo istraživanje i razvoj, koji su ključni za inovacije, a time i stjecanje konkurentske prednosti nad drugim poduzećima. Jedno od konkurentskih prednosti svakako je i održivost, pri čemu se ekologija može uključiti u proizvodni proces i tako u određenim fazama smanjiti negativne utjecaje na okoliš. To je naravno samo jedan o utjecaja. Koji su vaši savjeti za kompanije koje žele poslovati zeleno? Što općenito mislite o zelenom poslovanju? Može li ono doista biti korisno za poduzeće? Cijenite li vi više takva poduzeća?

Ako ne mi, tko? Ako ne sad, kad?

O zaštiti prirode i okoliša danas bi trebalo razmišljati više nego ikad jer su zaštita okoliša i gospodarski razvitak ključni problemi današnjice. Iz tog razloga smo i mi odlučili posvetiti naš ovotjedni post zaštiti okoliša i borbi protiv globalnog zatopljenja.

Svima nam se ponekad čini da je globalno zatopljenje tema koja je već toliko potrošena i o kojoj ne možemo više ništa novo saznati. No, klimatske promjene posljednjih godina su toliko osjetne da ih je teško ignorirati i ne razgovarati o njima. Mi bismo vas htjeli navesti da razmislite kako borba protiv globalnog zatopljenja, a posebice Kyoto protokol utječu na poslovanje poduzeća diljem svijeta.

Za početak da kažemo nešto o Kyoto protokolu. Njime su se industrijski razvijene zemlje kao i one u tranziciji obvezale da će u periodu između 2008. i 2012. godine smanjiti ispuštanje GH plinova za 5,2 % od razine zabilježene bazne 1990. godine. Protokol se mogao početi primjenjivati tek kad su ga ratificirale industrijske zemlje odgovorne za 55 posto emisije štetnih plinova, a taj je uvjet ispunjen 18. studenog 2004. pristupanjem Rusije, zemlje koja je odgovorna za 17 posto štetnih plinova.  Protokol je ratificirala 141 zemlja, od čega su 34 industrijske, a najzanimljivije je da ga je SAD odbacio 2001. godine.

Tu se odmah otvara ono najveće pitanje  - je li cijeli projekt ugrožen i ima li on uopće smisla ako se SAD kao najveći svjetski onečišćivač ne uključi?

Stručnjaci su podijeljenih mišljenja, naravno svi se slažu da bi uspjeh bio puno veći da i SAD sudjeluje, ali zar možemo zbog toga zanemariti napredak koji ostvaruju ostale zemlje?

Neka od mnogobrojnih pitanja koja se postavljaju su: Kako provođenje ovog protokola utječe na poslovanje poduzeća? Kako se nose s troškovima? Postoje li prednosti u odnosu na poduzeća iz zemalja koje nisu potpisale Kyoto protokol?

U zemljama koje su potpisale Kyoto sporazum doneseni su određeni propisi kako bi se smanjilo ispuštanje plinova, ali najveći teret pada na poduzeća, posebno ona koja se bave industrijom jer su zaslužna za najveća ispuštanja GHG plinova u atmosferu. Svaka država može odrediti industrije ili poduzeća koja su na neki način pošteđena, bilo da ne moraju provesti promjene u svojim proizvodnim procesima da bi se smanjilo zagađenje ili pak da su im troškovi tih promjena u nekom dijelu pokriveni. Zašto bi se neka država odlučila na takav potez? Odgovor je jednostavan, svaka zemlja ima određene industrije koje su kritične za njen razvoj i konkurentnost na svjetskom tržištu pa im je u interesu da ih zaštite.

Konkurentnost- Provođenjem propisa poduzeća moraju izdvojiti određena sredstva za tehnologije koje smanjuju onečišćenje okoliša, što povećava njihove ukupne troškove i utječe na cijenu po kojoj oni prodaju svoje proizvode te samim time gube bitku u cjenovnoj konkurentnosti. No, na ovu situaciju se može gledati i iz drugog kuta. Osviješteni potrošači bi mogli preferirati proizvode kompanija koje pridonose zaštiti okoliša i tako se povećava njihova konkurentnost.

Multinacionalne kompanije- Razmislimo sada o utjecaju Kyoto protokola na multinacionalne kompanije. U različitim zemljama u kojima imaju svoje podružnice moguće su razlike u primjeni protokola jer svaka zemlja ima posebno propisane kvote što dovodi do različitih troškova. U posebnoj situaciji su američke kompanije koje se moraju u većini svojih podružnica pridržavati protokola dok na domaćem tlu nemaju tu obvezu. Zanimljivo je da se takvim kompanijama za ostvarenje norme ne računa onaj dio smanjenja emisije štetnih plinova koje ostvaruju na području SAD-a.

Voljeli bi da za kraj razmislite o sljedećim pitanjima: Koliko pažnje vi pridajete globalnom zatopljenju? Spadate li možda u onu skupinu skeptika koja smatra da je ta teorija velika prevara? Cijenite li poduzeća koja koriste čiste tehnologije ili vam je taj podatak pri kupnji potpuno nebitan?

I zapamtite, zaštita okoliša nije samo briga poduzeća i državnih vlasti već i svakog osviještenog pojedinca koji cijeni i voli okolinu u kojoj živi. Stoga razmislite o samima sebi i zapitajte se može li banalno bacanje papirića u smeće koje je mali korak za čovjeka postati veliki korak za čovječanstvo.

Biti ili ne biti - zviždati ili ne zviždati?

Demokracija je u Hrvatskoj posljednjih godina dobila na značaju otkrivenim mnogobrojnim aferama i ilegalnim poslovanjem nekih od državnih kompanija. A možda i nije? Gdje su danas ljudi koji su "zviždali"? Je li bolje ne vidjeti ili zatvoriti oči pred neetičnim poslovanjem i "gledati svoja posla"?

Što je to zviždanje i kako se definira zviždač? Zviždač (iz engleskog to blow the whistle) je osoba koja javno upozorava na ilegalne aktivnosti (primjerice korupcija, nedolično ponašanje, kršenje zakona, ili zlouporaba ovlasti) moćnih pojedinaca. Uglavnom se opisuje kao akcija hrabrih pojedinaca koji iz moralnih razloga unatoč riziku za vlastitu karijeru odlučuju javno progovoriti o nezakonitim ili neetičkim ponašanjima nadređenih osoba.

U Hrvatskoj smo imali nekoliko primjera javnih zviždača koji, po završetku "zviždanja", nisu baš prošli dobro ili su prošli dijametralno suprotno od dobroga...
Možda najpoznatija zviždačica je Vesna Balenović koja je prije deset godina otkrila korupcijske afere u Ini, dobila je otkaz i nikada se nije vratila na svoje radno mjesto, a i danas se bori s tim događajem koji je, po mnogima, sada dio prošlosti i malo tko da se više uopće sjeća detalja ili tko je Vesna Balenović - ona prenapadno našminkana plavuša?
Ni Damir Mihanović, jedan od krunskih svjedoka slučaja Fimi-Medija, nakon javnog iskaza o korupciji u Croatiji Osiguranje nije prošao mnogo bolje, izgubio je mjesto člana Uprave iste kompanije.
A Robert Mihanović još uvijek vodi donkihotovsku borbu s institucijama ove države. On tvrdi da već deset godina državnog odvjetnika upozorava na koruptivna događanja u Carinskoj upravi. Danas tvrdi da, po tom pitanju, još nitko ništa nije poduzeo.

Nakon kratkog pregleda kako su završili zviždači u Hrvatskoj pitamo se: Zviždati ili ne zviždati? Kako ću ja završiti ako nešto saznam? Je li bolje ni ne saznati što se događa i živjeti svoj mirni život?

Prošloga je tjedna upravo gospodin Mihanović s katedre poslao poruku da dva puta razmislimo kada nešto saznamo i da ćemo se teško boriti s neetičnim poslovanjem, to je borba s vjetrenjačama.

Kako onda riješavati neetično poslovanje, korupciju i organizirani kriminal ako ćemo svi šutjeti i zatvarati oči pred onime što se događa? Kako ćemo ikada prosperirati i napredovati? Kako ćemo nešto promijeniti u društvu? Često se volimo sjetiti onog Gandhijevog: "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu!" Je li to samo floskula koju ponavljamo, stavljamo na statuse na Facebooku, pišemo u potpisu našega mail-a, stavljamo na slide-ove naših prezentacija, a zapravo ju ne živimo i uopće o njoj ne razmišljamo?

Kako je problem zviždanja riješen u nekim drugim zemljama, s kojima se često volimo uspoređivati, jer tamo ipak demokracija cvjeta, a kod nas tek 5% ljudi kliže, što je svakako pokazatelj koliko smo daleko od demokracije(tako barem neki tvrde...).
Pa ajmo malo na Zapad :) Što radi američki SEC u ovakvim slučajevima? Kako štiti svoje zviždače? U Americi je biti zviždač veoma profitabilan posao; ne samo da si zaštićen od gubitka posla i da ti je pružena mogućnost napredovanja u istoj komapniji koju si izviždao nego još i zaradiš na tome! Dakle, zaštićen si i još dobiješ od 10% do 30%  na iznos štete koju si otkrio. Zvuči poticajno za sve vas koji svjedočite nekom neetičnom ponašanju, ali je li pozitivno da je novac jedini motiv?

Studenti - u kakvoj kompaniji vi želite raditi? Kada biste birali između kompanije koja posluje etično, ali ne ostvaruje visoke profite čime je vaša plaća niska, ili kompanije koja ne posluje etično, ali je vaša plaća zato osigurana i veoma visoka - što biste odabrali? Odgovor se možda nudi sam po sebi i većina vas bi rekla - uvijek etična kompanija, ali razmislite dva puta.

Zaposlenici - što biste vi učinili da nešto saznate? Kako vaša kompanija posluje? Pitate li se je li vaša plaća redovita i visoka jer je vaša kompanija uspješna ili nešto drugo stoji iza toga? Ili netko drugi?

Poslodavci - poslujete li etično? Ako ne poslujete etično(tu mislimo i prijavljivanje na minimalac, pravdanje privatnih troškova u poslovne svrhe,... svašta), bi li vam smetalo da vaši zaposlenici ne posluju etično prema vama? Ne obavljaju svoje poslove najbrže i najbolje što znaju? Kakve zaposlenike želite?

Biti ili ne biti? Zviždati ili ne zviždati?
Razmislite dva puta.

Je li dovoljno činiti dobro?

U posljednjih petnaestak godina sve je jasnije kako društvena odgovornost uvelike utječe na poslovanje poduzeća te da se sve veći broj poduzeća bavi aktivnostima koje nisu usmjerene isključivo na profit, već polučuju pozitivan utjecaj na društvo i okoliš u kojemu posluju. Broj poduzeća diljem svijeta koja su izdala izvješća o društveno odgovornom poslovanju ili održivosti narastao je sa 837 u 2000. godini na čak 5,600 u 2010. Razlog tome izvrsno je opisao profesor Stuart Hart rekavši kako je “kriza održivosti nastala zbog političkih i društvenih problema koji su izvan mandata i sposobnosti bilo kojeg poduzeća. Ipak, poduzeća su jedine organizacije koje posjeduju resurse, tehnologiju, globalni doseg i motivaciju da postignu održivost”. Iako nema službene i opće prihvaćene definicije društvene odgovornosti poduzeća, većina poduzeća koja ju prakticira opisuje ju kao vraćanje zajednici u kojoj posluje.

Mi smo si postavili sljedeća pitanja: Zašto se poduzeća uistinu bave društveno odgovornim aktivnostima? Je li društveno odgovorno poslovanje alat kojime poduzeće pokušava stvoriti veću vrijednost za svoje dioničare ili je uistinu ono što predstavlja – vraćanje poduzeća zajednici u kojoj posluje i koja joj omogućuje da bude uspješna? Ako je motivacija vraćanje zajednici ono što joj je uzelo, zašto se Coca-Cola Enterprise nalazi na trećem mjestu Goodness 500 liste najodgovornijih poduzeća prema društvu, kada je njezin glavni proizvod loš za zdravlje potrošača? Koju poruku nam može poslati izvješće o održivosti najvećeg američkog proizvođača čokolade Hershey’s, ako znamo da većinu kakaovca nabavlja iz regije u kojoj su prisilan rad, trgovina ljudima i rad djece svakodnevna pojava, a poduzeće odbija provesti Fair Trade certifikaciju svih svojih proizvoda?

Sa povećanjem broja poduzeća koja se bave društveno odgovornim aktivnostima,  ovaj koncept je sve manji u očima potrošača jer gledaju na njega kao marketinški trik i sumnjaju u prave vrijednosti poduzeća. Više nije dovoljno donirati sredstva udruzi ili postaviti ekološke žarulje u poslovnicu i nazvati to društvenom odgovornošću, a koncept greenwashinga više nije tajna.

Pitanja koja smo mi postavili, sigurno postavljaju i mnogi drugi potrošači, stoga je iznimno bitno da poduzeća preformuliraju svoje društveno odgovorne aktivnosti i usmjere ih ostvarivanju uistinu održive globalne zajednice. Osviještenost o održivosti već je ušla u svakodnevno poslovanje većine poduzeća, ali novi je izazov  pretvoriti viziju održivog svijeta u stvarnost (upravo je ovo bila glavna tematika ovogodišnje konferencije The Business of a Better World, jednog od najvećih i najutjecajnijih događanja posvećenih održivom poslovanju održanog prošlog mjeseca u New Yorku).

Današnja poduzeća moraju strateški pristupiti društveno odgovornom poslovanju, odnosno osmisliti strategiju na način koji će zajednici u kojoj posluje pružiti mogućnost da kvalitativno raste zajedno sa poduzećem, u kratkom, ali i u dugom roku. Jedino tako DOP može biti izvor novih prilika i sredstvo ostvarivanja održive konkurentske prednosti.

Mi vjerujemo (i nadamo se!) kako će problem klimatske promjene i odgovornosti prema društvu biti odlučujući faktori za opstajanje poduzeća u budućnosti pa možda naša djeca i unuci neće živjeti u svijetu u kojemu 1 milijarda ljudi liježe u krevet gladna, 800 milijuna ljudi nema pristup čistoj vodi, ¾ svjetske sirotinje ne posjeduje bankovni račun i pristup kapitalu, a djeca ne izlaze iz škole bez da znaju čitati, pisati i provoditi osnovne računske operacije. Došlo je vrijeme da menadžeri, kako bi osigurali budućnost svojih poduzeća, brinu i za budućnost našeg društva i planete.