Ako ne mi, tko? Ako ne sad, kad?

O zaštiti prirode i okoliša danas bi trebalo razmišljati više nego ikad jer su zaštita okoliša i gospodarski razvitak ključni problemi današnjice. Iz tog razloga smo i mi odlučili posvetiti naš ovotjedni post zaštiti okoliša i borbi protiv globalnog zatopljenja.

Svima nam se ponekad čini da je globalno zatopljenje tema koja je već toliko potrošena i o kojoj ne možemo više ništa novo saznati. No, klimatske promjene posljednjih godina su toliko osjetne da ih je teško ignorirati i ne razgovarati o njima. Mi bismo vas htjeli navesti da razmislite kako borba protiv globalnog zatopljenja, a posebice Kyoto protokol utječu na poslovanje poduzeća diljem svijeta.

Za početak da kažemo nešto o Kyoto protokolu. Njime su se industrijski razvijene zemlje kao i one u tranziciji obvezale da će u periodu između 2008. i 2012. godine smanjiti ispuštanje GH plinova za 5,2 % od razine zabilježene bazne 1990. godine. Protokol se mogao početi primjenjivati tek kad su ga ratificirale industrijske zemlje odgovorne za 55 posto emisije štetnih plinova, a taj je uvjet ispunjen 18. studenog 2004. pristupanjem Rusije, zemlje koja je odgovorna za 17 posto štetnih plinova.  Protokol je ratificirala 141 zemlja, od čega su 34 industrijske, a najzanimljivije je da ga je SAD odbacio 2001. godine.

Tu se odmah otvara ono najveće pitanje  - je li cijeli projekt ugrožen i ima li on uopće smisla ako se SAD kao najveći svjetski onečišćivač ne uključi?

Stručnjaci su podijeljenih mišljenja, naravno svi se slažu da bi uspjeh bio puno veći da i SAD sudjeluje, ali zar možemo zbog toga zanemariti napredak koji ostvaruju ostale zemlje?

Neka od mnogobrojnih pitanja koja se postavljaju su: Kako provođenje ovog protokola utječe na poslovanje poduzeća? Kako se nose s troškovima? Postoje li prednosti u odnosu na poduzeća iz zemalja koje nisu potpisale Kyoto protokol?

U zemljama koje su potpisale Kyoto sporazum doneseni su određeni propisi kako bi se smanjilo ispuštanje plinova, ali najveći teret pada na poduzeća, posebno ona koja se bave industrijom jer su zaslužna za najveća ispuštanja GHG plinova u atmosferu. Svaka država može odrediti industrije ili poduzeća koja su na neki način pošteđena, bilo da ne moraju provesti promjene u svojim proizvodnim procesima da bi se smanjilo zagađenje ili pak da su im troškovi tih promjena u nekom dijelu pokriveni. Zašto bi se neka država odlučila na takav potez? Odgovor je jednostavan, svaka zemlja ima određene industrije koje su kritične za njen razvoj i konkurentnost na svjetskom tržištu pa im je u interesu da ih zaštite.

Konkurentnost- Provođenjem propisa poduzeća moraju izdvojiti određena sredstva za tehnologije koje smanjuju onečišćenje okoliša, što povećava njihove ukupne troškove i utječe na cijenu po kojoj oni prodaju svoje proizvode te samim time gube bitku u cjenovnoj konkurentnosti. No, na ovu situaciju se može gledati i iz drugog kuta. Osviješteni potrošači bi mogli preferirati proizvode kompanija koje pridonose zaštiti okoliša i tako se povećava njihova konkurentnost.

Multinacionalne kompanije- Razmislimo sada o utjecaju Kyoto protokola na multinacionalne kompanije. U različitim zemljama u kojima imaju svoje podružnice moguće su razlike u primjeni protokola jer svaka zemlja ima posebno propisane kvote što dovodi do različitih troškova. U posebnoj situaciji su američke kompanije koje se moraju u većini svojih podružnica pridržavati protokola dok na domaćem tlu nemaju tu obvezu. Zanimljivo je da se takvim kompanijama za ostvarenje norme ne računa onaj dio smanjenja emisije štetnih plinova koje ostvaruju na području SAD-a.

Voljeli bi da za kraj razmislite o sljedećim pitanjima: Koliko pažnje vi pridajete globalnom zatopljenju? Spadate li možda u onu skupinu skeptika koja smatra da je ta teorija velika prevara? Cijenite li poduzeća koja koriste čiste tehnologije ili vam je taj podatak pri kupnji potpuno nebitan?

I zapamtite, zaštita okoliša nije samo briga poduzeća i državnih vlasti već i svakog osviještenog pojedinca koji cijeni i voli okolinu u kojoj živi. Stoga razmislite o samima sebi i zapitajte se može li banalno bacanje papirića u smeće koje je mali korak za čovjeka postati veliki korak za čovječanstvo.